Kamenita vrata imaju neobičnu gradsku ulogu. Kroz njih se prolazi, ali se u njima i zastaje. Ona su prometni prolaz kroz Gornji grad, ali i mjesto molitve, tišine, svijeća i zavjetnih pločica.
Malo je zagrebačkih prostora u kojima se svakodnevni hod i osobna pobožnost tako jasno dodiruju.
Povijesno, Kamenita vrata bila su dio srednjovjekovnog obrambenog sustava Gradeca. Grad s bedemima trebao je vrata, kule i kontrolirane ulaze. Danas su od tih fortifikacija ostali fragmenti, ali Kamenita vrata ostala su živa — ne samo kao spomenik, nego kao prostor koji se i dalje koristi.
Najvažniji događaj u njihovoj simboličkoj povijesti vezan je uz požar iz 1731. godine. Prema predaji i crkvenim izvorima, nakon požara koji je zahvatio Gradec među pepelom je pronađena neoštećena slika Majke Božje s Djetetom.
Taj je događaj postao temelj štovanja Majke Božje od Kamenitih vrata, a prostor vrata postupno je prerastao u jedno od najvažnijih zagrebačkih svetišta.
Zato Kamenita vrata nije moguće razumjeti samo arhitektonski. Da, ona su povijesni prolaz. Da, povezana su s nekadašnjim gradskim zidinama. Ali njihova stvarna snaga leži u tome što su ostala mjesto svakodnevne prisutnosti.
Ljudi ondje dolaze zapaliti svijeću, zastati nekoliko trenutaka, zahvaliti, zamoliti ili samo proći tiše nego što bi prošli drugdje.
U gradu koji se stalno ubrzava, Kamenita vrata čuvaju drukčiji ritam. Nisu muzej iza ulaznice, nisu samo turistička točka i nisu samo vjersko mjesto. Ona su jedan od rijetkih prostora u Zagrebu u kojem se jasno vidi kako povijest postaje navika.
Možda je zato njihov značaj veći od same veličine prolaza. Kamenita vrata podsjećaju da grad ne čine samo trgovi, zgrade i prometnice, nego i mjesta na kojima ljudi generacijama ponavljaju iste male geste.
