Tunel Grič jedan je od onih zagrebačkih prostora koji se doima kao da je oduvijek bio tu, a zapravo ga je grad tek nedavno ponovno naučio koristiti.
Danas se njime prolazi između Mesničke i Radićeve, ulazi se i s drugih točaka, organiziraju se događanja, izložbe i turističke šetnje. No njegova prva svrha bila je mnogo ozbiljnija.
Tunel je izgrađen 1943. godine, u vrijeme Drugog svjetskog rata, kao sklonišni prostor ispod Gornjeg grada. Zagreb tada nije gradio podzemlje zbog atrakcije ili urbanog doživljaja, nego zbog straha od bombardiranja i potrebe za zaštitom stanovništva.
Ta činjenica mijenja način na koji gledamo njegov današnji mirni, gotovo scenografski karakter.
Šetnja kroz tunel traje svega nekoliko minuta. Upravo zato je lako zaboraviti da podzemni prostor nosi sjećanje na vrijeme nesigurnosti. Debeli zidovi, ravna trasa i hladan zrak danas djeluju kao zanimljiv gradski doživljaj, ali njihova je logika bila obrambena i praktična.
Nakon desetljeća u kojima je tunel bio više gradska priča nego svakodnevni javni prostor, ponovno otvaranje dalo mu je novu funkciju. Postao je prečac, atrakcija, izložbeni prostor i dio turističke ponude.
Za posjetitelje je zanimljiv jer nudi drukčiji pogled na Gornji grad: ne odozgo, kroz panoramu i krovove, nego iznutra, ispod brijega.
Tunel Grič dobro pokazuje kako grad može mijenjati značenje svojih prostora. Ono što je nastalo iz straha može kasnije postati mjesto šetnje. Ono što je bilo skriveno može postati javno. Ono što je služilo preživljavanju može postati dio gradskog identiteta.
Zato tunel nije samo zgodna ruta za izbjeći uspon ili kišu. On je podsjetnik da Zagreb ima slojeve koje ne vidimo dok hodamo njegovim ulicama. Neki su slojevi ispod zemlje, ali i dalje govore o gradu jednako jasno kao trgovi, pročelja i zvonici.
